U redu je da ponekad grešimo

by Jelena

Na mom putu ka svesnom življenju često nailazim na podsvesne programe iz detinjstva koje sam tada sa svojim nepotpuno razvijenim umom protumačila i doživela na odredjen način. Takve slike i takvi momenti su počeli da se ispoljavaju na različite načine u mom ponašanju prema sebi, ali i prema drugima. Evo na primer, primetila sam koliko mi je teško da kažem izvini i da prihvatim da sam pogrešila.

U savršenom svetu ne bi bilo potrebe za izvinjenjima. Ali pošto je svet nesavršen, ne možemo da opstanemo bez njih.

Geri Čepman

Primetila sam koliko je bitno da se prvo izvinim pre nego što započnem bilo kakvu dalju konverzaciju nakon neke svadje ili nesporazuma koji sam imala sa dragom osobom. Da budem iskrena, meni to uopšte nije dolazilo prirodno i bilo mi je jako teško da to priznam.

Ja svoje „izvini“ jasno vidim kroz moja dela i objašnjenja. Uvek sam imala potrebu da objasnim da ako sam pogrešila, to nikako nisam uradila namerno ili svesno. I tražila sam način da to ispravim. Mene su moje greške mnogo više mučile iznutra, čini mi se i više nego onoga koga sam povredila. Bila sam ljuta na sebe što sam dozvolila sebi da pogrešim i povredim osobu koju volim.

Jako sam zahvalna što sam se odlučila da podelim ovo sa vama. Dok pišem ove reči osećam toliko puno podsvesnih dogmi i programa koje nosim a koje su deo mog Ega koji želi da preuzme kontrolu i da me ubedi da sam u pravu.

Način na koji kažemo izvini je bitan

Naime, izvini je divna reč. Ona je oslobadjajuća i isceljujuća. Ona označava i neki novi početak.

Gari Čepman je napisao seriju knjiga na temu odnosa sa voljenim osobama. Verujem da ste naišli na njegove knjige po našim knjižarama do sada. Prvu knjigu koju je napisao „Pet jezika ljubavi“ je nastavio da primenjuje i na druge emocije, pa tako ima i knjigu „Pet jezika izvinjenja“, „Pet jezika ljutnje“… Evo jednog pasusa koji sam podvukla u knjizi „Pet jezika izvinjenja“:

Potreba za izvinjenjima prožima sve ljudske odnose. Brakovi, vaspitanje dece, zabavljanje i drugi profesionalni odnosi zahtevaju naše izvinjenje. Kad nema izvinjenja, nakuplja se bes koji nas tera da zahtevamo pravdu. Kad po našem mišljenju pravde nema na pomolu, često preuzimamo stvari u svoje ruke i tražimo odmazdu nad onima koji su nam učinili zlo. Gnev raste i može se okončati nasiljem.

Najbolji način da se izvinimo je da kažemo da nam je žao, da preuzmemo odgovornost, ispravimo nepravdu, iskreno se pokajemo i tražimo oproštaj. Na taj način mi možemo da popravimo odonose sa ljudima i najbolje naučimo iz svoje greške i možda je više i ne ponovimo u tom obliku.

Nakon čitanja knjige, razumela sam da bi idealno izvinjenje zvučalo ovako:

Izvini, pogrešila sam. Kako mogu da se iskupim i ispravim ovu grešku? Potrudiću se da je ne ponovim. Da li možeš molim te da mi oprostiš?

Ja sam preskakala onu prvu rečenicu i odmah prelazila na deo „Kako mogu da se iskupim?“ i nije mi bilo jasno zbog čega to nije dovoljno.

Kada odbijem da se izvinim, odbijam da se osvrnem na svoje delo i ne dozvoljavam sebi da osetim saosećanje prema osobi koju sam povredila. To je otprilike kao da sam pokvarila nekome omiljenu igračku i odmah rekla „Nema veze, kupiću ti novu!“ jer želim što pre da prekinem neprijatan momenat i nelagodnost.

Izvinjenje je začeto u utrobi kajanja. Kajemo se zbog bola koji smo izazvali, razočarenja, neugodnosti, izdaje poverenja. Žaljenje se fokusira na ono što ste učinili ili niste učinili i kako se to odrazilo na drugu osobu. Uvređena osoba ima povređena osećanja i želi da osetite deo njenog bola. Želi neki dokaz da vi shvatate koliko ste je duboko povredili. To je ono što neki ljudi očekuju od izvinjenja. Bez izražavanja žaljenja, oni ne osećaju da je izvinjenje potpuno ili iskreno

Gari Čepman

Zahvalna sam što sam usvajala kritike mojih najbližih i tražila način da budem bolja. Kroz knjige, rad na sebi, dosta pisanja… sada razumem. Dobra vest je da sve može da se nauči i unapredi ukoliko želimo.

Oslobadjanje od nepotrebnih dogmi

Nedavno sam u meditaciji i radu sa mojim učiteljem otkrila jedan od okidača u mom odrastanju koji me je naveo da doživljavam greške i izvinjenja ovako kao što sam vam opisala.

Podeliću sa vama priču koju sam pročitala kada sam bila tinejdžer.

Jednom beše jedan mali dečak koji je imao lošu narav. Njegov otac mu je dao kesu punu eksera i rekao mu da svaki put kad pobesni i izgubi kontrolu nad sobom, zakuca jedan ekser u ogradu. Prvog dana dečak je zakucao 37 eksera u ogradu. Tokom sledećih nekoliko meseci on je naučio da kontroliše svoj bes i broj ukucanih eksera se smanjivao.

Otkrio je da je lakše kontrolisati svoju narav, nego zakucavati eksere u ogradu. I tako je došao dan, da tokom celog dana nije pobesneo. On je rekao to svom ocu, a otac mu je rekao da svakog dana u kom bude uspeo da kontroliše svoje ponašanje, iz ograde iščupa jedan ekser.

Dani su prolazili i jednog dana dečak je rekao svom ocu da je isčupao sve eksere. Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde; rekao mu je:

„Dobro si to uradio, sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi. Ograda više nikad neće biti ista. Kada u besu kažeš neke stvari, one ostavljaju ožiljak, kao što su ove rupe u ogradi.

Možeš čoveka ubosti nožem i izvući nož i posle toga nije važno koliko puta kažeš da ti je žao, rane ostaju.“

Da li se i vi sećate ove priče? Kakav je utisak ostavila na vas?

Jelena tinejdžer (čitaj: filozof) je ovu priču doživela na ovaj način: nema poente da se izvinjavamo ako povredimo nekoga jer ožiljak uvek ostaje. Čak sam se pitala da li je bolje da nož ostane u telu umesto da ga izvadimo pa da čovek iskrvari. Verovala sam da odrasli nikada ne greše i da ću ja biti spremna da postanem roditelj tek onda kada prestanem da grešim i kad budem imala sve odgovore.

Priča po mojoj meri

Priča ko priča nekome, ali za mene, priče su prozor u neki moj skriveni svet. Kada ih čitam ili slušam, izazovu u meni neku emotivnu reakciju i navode me na duboko razmišljanje.

Možda je na vas priča ostavila drugačiji utisak. Možda je u vama izazvala potrebu da je podelite sa vašim najbližima. Obično kad pronadjemo neku ovakvu priču, prepoznamo sebe ili druge u njoj i poželimo da je podelimo. Veoma često se tu krije i naš ego, pa na neki način koristimo ovu priču da „nametnemo“ znanje kako bi izazvali promenu u našim voljenima (hehe, roditelji da li se prepoznajete?).

I ja sada kada je čitam, ukoliko isključim svoje detinje predrasude, mogu da razumem bolje poentu. Ali svejedno mi je priča previše gruba za jedan mladi um. Teško mi pada deo da ostaju rupe u ogradi i da tu nema povratka. A da ne pričam koliko me fizički zaboli onaj deo o nožu i ožiljcima.

Zato sam poželela da je prepravim. Ako je poenta da smanjimo greške i razumemo posledice istih, evo moje verzije za moje klince:

Jednom beše jedan mali dečak koji je imao lošu narav. Njegov otac mu je dao kesu punu eksera i rekao mu da svaki put kad pobesni i izgubi kontrolu nad sobom, zakuca jedan ekser u ogradu. Prvog dana dečak je zakucao 37 eksera u ogradu. Tokom sledećih nekoliko meseci on je naučio da kontroliše svoj bes i broj ukucanih eksera se smanjivao.

Otkrio je da je lakše kontrolisati svoju narav, nego zakucavati eksere u ogradu. I tako je došao dan, da tokom celog dana nije pobesneo. On je rekao to svom ocu, a otac mu je rekao da svakog dana u kom bude uspeo da kontroliše svoje ponašanje, iz ograde iščupa jedan ekser.

Dani su prolazili i jednog dana dečak je rekao svom ocu da je isčupao sve eksere. Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde. Rekao mu je:

„Dobro si to uradio, sine moj. Drago mi je da si počeo da primećuješ svoj bes i da ga svesno kontrolišeš. Naravno, svima se dešava da se naljutimo i pogrešimo i tako povredimo nekoga nama dragog. Jako je bitno da kažemo izvini kada se to desi i pokušamo da se iskupimo za tu grešku.“

„Tata, ali ove rupe će i dalje ostati samo rupe, iako je meni žao.“ rekao je tužno dečak shvativši da su neki udarci jači od drugih.

„Ali ako kažeš izvini, onda te rupe mogu da postanu mesto gde će porasti neki cvet, a možda će se tu nastaniti i neka porodica bubica. Ponekad je rupa neophodna kao oslonac da se gradi nešto veće i otpornije. Svaka greška koju napravimo, ako smo je svesni, je prilika za nešto bolje i lepše. A ukoliko te greške pravimo, i ne osvrnemo se na njih, onda iza njih ostaju baš to… prazne rupe.“

Ideja za kraj

Pronašla sam od Todd Parr-a knjigu za decu „U redu je da pravimo greške“. Ilustrovana je tako da i roditelji a i deca imaju za podsetnik da je u redu ukoliko nekad nešto polomimo, pogrešimo, ne znamo… Ukoliko smo drugačiji i neshvaćeni pa zbog toga drugima delujemo „pogrešno“. Svaka greška je prilika za rast.

Često odštampam na običnom A4 papiru „kućne knjige“ za decu. Izaberem sličice koje ilustruju ono o čemu pričam i pouke koje želim da prenesem pa na taj način im predstavim priču na srpskom. Stefan najviše voli kada stavljam njegove slike da ilustrujem primere lepog ponašanja, nežnosti, sreće, davanja. Veliki Ego u njemu zove te knjige „Moje knjige“. Ovo sam naučila prateći program porodice Doman koja već više od 40 godina radi sa porodicama na svom institutu. Možda će vam koristiti.

U redu je da ponekad grešimo. Svi greše – pa čak i odrasli. Tako učimo. 

Todd Parr

Da li se i vi borite u sebi da priznate grešku i izvinite se? Da li imate nekog s kim biste podelili ovu priču? Pozovite ih da nam se pridruže. Puno vas pozdravljam i hvala što radite na sebi! 

 

 

Zanimljivi članci

41 komentara

AnaIv 15 фебруара, 2019 - 9:39 pm

Borim se otkad znam za sebe. Ponekad mi se cini da je moj ego veci od mene same. I zaista ga tesko kontrolisem. Toliko toga izadje iz mene a ja ne zastanem i ne razmislim da li je trebalo to da kazem. Ranije mi je IZVINI bila samo misaona imenica a danas se trudim da kazem zaista, kada to i osecam.
Hvala na divnom tekstu!❤

Odgovori
Jelena 21 фебруара, 2019 - 6:34 am

Hvala tebi Ana što radiš na sebi! Puno pozdrava!

Odgovori
Ana 15 фебруара, 2019 - 9:55 pm

Potpuno se slazem sa tobom vezano za ovu pricu o ekserima da je originalna verzija previse gruba i teska. Kada sam je ja prvi put citala te rupe koje ostaju sam dozivela nesto kao da u trenutku kada sam shvatila da sam pogresila, ja sam uradila sve sto je do mene da to ispravim, ali mi ipak nije oprosteno i ostaje mi velika griza savesti da me kopka.
Takodje osim sto treba vise da obratimo paznju na to da treba da se izvinimo drugima, jer nije nikakv smak sveta ako malo progutamo ponos, mislim da treba da pocnemo da naucimo da se izvinjavamo i sebi. Kada sam pocela da se bavim jogom, naucila sam da je jedno od osnovnih jogijskih nacela AHIMSA-nenasilje prema drugima, ali i prema SEBI. Kada zivot iz nekog razloga skrene sa toka kojim smo mi umislili da treba da ide, imamo tendenciju da budemo jako samokriticni i grubi prema sebi. Koliko samo puta dnevno sebi za neke potpuno bezazlene i sitne problemcice izgovorimo: jao kako sam glupa, jao kakav sam idiot itd? Zato sam uvela sebi u svakodnevnu praksu to da svaki put kada uhvatim sebe u ovakvom „monologu“ kazem: Ok, uradila si kako si najbolje mogla i znala u tom trenutku. Sve je u redu. Izvini sto ponekad zaboravim kakvo sam savrseno nesavrseno bice…no offence. I onda opet odgovorim samoj sebi: Non taken 🙂

Odgovori
Jelena 21 фебруара, 2019 - 6:37 am

Sjajno! Odličan ugao. Potpuno se slažem – mi smo sebi najveći i najgrublji kritičari, a nikad da se sebi izvinimo. Da ne pričam koliko iz tog ličnog nezadovoljstva proizilazi beskonačno puno grešaka i problema sa drugima… Kad nismo u sebi srećni i dovoljni, onda nam ništa ne valja… Hvala Ana!

Odgovori
Svetlana Petrovic 15 фебруара, 2019 - 10:27 pm

Toliko jednostavnosti i toplote pravo je zadovoljstvo citati.

Odgovori
Jelena 21 фебруара, 2019 - 6:37 am

Hvala Svetlana!

Odgovori
♡Milica ♡ 15 фебруара, 2019 - 10:44 pm

Posle svake greske muci me onaj osecaj kajanja, krivice. Ne mogu da funkcionišem, ne mogu da učim, neprestano razmišljam o tome šta bi bilo kad bi bilo, Tako se osećam loše, stalno se vraćam u prošlost i toliko želim da je promenim, a ne mogu. Svi maštamo o tom čarobnom štapiću koji će da izbiše prošlost ali nažalost to ne postoji. Jedino sto postoji je reč IZVINI koja nikada neće izaći iz mode. Svi vazi blogovi (a narocito ovaj) su itekako vredani paznje i jedva čekam već sledeći. Veliki pozdrav sa Kosmeta! ❤

Odgovori
Jelena 21 фебруара, 2019 - 1:40 pm

Pozdrav i tebi Milice! Valjda vremenom naučimo da ne posmatramo na greške tako tragnično… mislim da sam i sebe pronašla u tvom opisu – posle greške kako se osećam… Bila sam klinka i mislila sam da je smak sveta ako pogrešim. Sada sam se već izveštila, ali moram da priznam i dalje ne volim da grešim. Hvala Bogu pa svakodnevno imam priliku da to treniram 🙂

Odgovori
Sladja 15 фебруара, 2019 - 11:05 pm

Ta najteza, cudna rec-izvini?

Odgovori
Jelena 15 марта, 2019 - 12:54 pm

Ah da…

Odgovori
Branka 15 фебруара, 2019 - 11:44 pm

Draga Jelena, potpuno dijelim Vas stav i osjecanja na ovu temu. Nije mi drago zbog toga jer je to nesto sto me vrlo cesto proganja, nije pretjerano cak i ako to kazem. Preosjetljiva sam ponekad i osjecaj koji me muci pri pomisli da sam nekoga povrijedila koliko god to bilo nenamjerno, boli me jako. Takodje sam shvatila da vrlo cesto osoba o kojoj razmisljam to nije ni dozivjela tako dramaticno, a ja nemam mira… Najcesce su u pitanju povisen ton i misljenje koje nisam morala iznijeti, te se potom kajem sto nisam precutala. Iskreno to nisu lake stvari iako ovako zvuce cak glupo kada napisem, nebitno, a meni su mnogo bitne. Bole me cak i poslije dugo vremena kada ih se sjetim i nadjacaju neke lijepe stvari koje sam cinila. Zaista bih voljela jos tekstova na ovu temu i hvala mnogo za ovaj (npr. kako se nositi sa osjecajem kajanja, krivice, mogli smo bolje i vise a nismo, pogotovo ako su uz to povezani neki drugi bitni ljudi i njihova ocekivanja koja osjecamo da smo iznevjerili…)

Odgovori
Milka 16 фебруара, 2019 - 3:56 pm

“ Ponašajte se prema sebi kao prema voljenoj osobi“ ?

Odgovori
Branka 17 фебруара, 2019 - 7:43 pm

Jako bih voljela ali vjerovatno sebe ne volim u toj mjeri cim vise zamjeram sebi nego drugima. Nazalost. Dragim ljudima vrlo brzo prastam i uvijek pronalazim razumijevanje i opravdanje, ali sebi ne bas. Pamtim dobro svoju reakciju a ono prvo sto me i povuklo da reagujem, lako opravdam, ako nista onda time da smo sami odgocorni za svoju reakciju i da uvijek mozrmo izabrati da ne reagujemo. A po prirodi sam ponekad impulsivna, u smislu da reagujem na prvu loptu bez razmisljanja kada me nesto pogodi (ovan u horoskopu). Eto, ne bas laka situacija u glavi jedne ovcice. Ako na necemu zavidim drugim ljudima, to je jedino na toj bezuslovnoj ljubavi prema sebi. Meni ocito nedostaje a ne znam kako se uci i da li je uopste moguce u 31.oj godini.
Hvala Vam!

Odgovori
Milica 20 фебруара, 2019 - 6:55 am

Draga Branka , uvek mozete da ucite i napredujete . Ljudi napreduju dok boluju od najtezih neizlecivih bolesti , uce i u devedeaetoj godini. Bez ucenja ne mozemo ocekivati poboljsanja kvaliteta zivota . Pokusajte za pocetak da naucite da pravilno disete , psiholozi preporucuju vezbe relaksacije , vernici molitvu, a ljudi slobodnog duha meditaciju.
Pokusajte sto vise vremena da provodite u prirodi , da sebi priredite neka mala lepa zadovoljstva , ostvarujte sebi zelje, odgledajte film koji vec odavno zelite, procitajte knjigu koju ste dobili, grlite ljude koje volite .
I polako polako postace lakse ….
Greske su lekovit put kaa boljem kada ne bi osecali nikakvu krivicu ko zna sta bi sve nastavili da radimo povredjujuci jedni druge !
Samo napred !

Odgovori
Branka 20 фебруара, 2019 - 6:56 pm

Hvala najljepse! Radim na tome… samo se ponekad obeshrabrim i posumnjam da li je moguce iskorijeniti ono sto je ocito duboko u nama.

Jelena 21 фебруара, 2019 - 1:45 pm

Pridruzujem se bodrenju! Dokle god imate svest, naicicete na svu neophodnu pomoc. Andjeli su nam uvek saveznici 🙂

Odgovori
Milka 16 фебруара, 2019 - 3:43 pm

Bravo Jelena. Divno, lagano i jasno kao uvek.

Odgovori
Jelena 15 марта, 2019 - 12:55 pm

Hvala Milka!

Odgovori
Slavica 16 фебруара, 2019 - 4:19 pm

Pozdrav Jelena, 🙂

Cini mi se da ljudi kako postaju stariji, to lakse izgovaraju rec „Izvini“… bar bih volela da je tako.

Trudim se da nikako ne cinim neke krupne greske ni prema drugima, ni prema sebi.
Najbitnije mi je da slucajno ne ozledim one najranjivije, a to su nasa deca koja (to shvatimo tek kada porastu) postaju nasi iskreni i u nekim fazama sazrevanja cak i neprijatni kriticari.

Mislim da svako odraste sa nizom povrsnih oziljaka u dusi – shvatam to kao deo odrastanja i, po meni, to je normalno. Samo je bitno da ti oziljci nisu duboki.

A ako pogresim (jer je i to ljudski) , nikada mi nije tesko da se izvinim.
U stvari, tri reci koje sam u zivotu najcesce koristila su „Hvala“, „Molim“ i „Izvini“.
Ne kostaju nista, a donose svima mir.

Sve najlepse zelim
Slavica 🙂

Odgovori
Jelena 21 фебруара, 2019 - 1:43 pm

Pozdrav Slavice, potpuno ste u pravu!

Odgovori
LJILJANA V. 17 фебруара, 2019 - 4:43 pm

Normalno je grijesiti i normalno je da mlada osoba grijesi, dok bi odrasla osoba trebala mnogo bolje znati kako da se ponosa kad dodje u situaciju da grijesi. Nazalost, nije uvijek slucaj, jako mnogo ljudi ima cak i u 50-tim, 60-tim i dalje da jos uvijek robuju gordosti a samim tim stvaraju probleme ljudima oko sebe cak i najblizima. Poznajem jako dobro osobu od 58 godina koja ima zivu majku od 81 godinu i jos uvijek govori da je majka ne voli i da je povrijedjuje emotivno svaki put kad se vide, a ne vidjaju se cesto. Znaci ta bakica do svoje 81-ve godine malo sta je naucila na temu oprastanja i izvinjenja, cak i u slucaju jedinog djeteta. To je najekstremniji slicaj koji sam upoznala do sada. Ali nazalost postoji. Sve u svemu oprastanje se uci. Najcesce kad dobijemo svoju djecu tu „tehniku“ i usavrsimo jer ljubav prema njima je bezuslovna pa lakse i brze uocavamo i sagledavmo sebe. Velika je blagodat za svakoga ko nauci da oprasta najiskrenije ne samo kad mi grijesimo nego i kad se nepravedno grijesi prema nama. Treba vremena i strpljenja kao i za sve ostale vrline koje zahtijevaju rad na nama.

Odgovori
Jelena 21 фебруара, 2019 - 1:45 pm

Vremena, strpljenja i volje! Godine su samo broj a nikako odrednica. Neko brze uci, neko sporije… ali svako ima neki svoj put. Neko nauci iz prvog puta, neko iz stotog. Neko odustane, neko se zadovolji osrednjim.. bas smo svi isti, a tako razliciti 🙂

Odgovori
Vera 17 фебруара, 2019 - 9:09 pm

Kroz zivot moramo da naucimo da kazemo izvini i hvala .Veliki pozdrav

Odgovori
Jelena 21 фебруара, 2019 - 1:46 pm

Pozdrav i vama!

Odgovori
Aleksandra 18 фебруара, 2019 - 8:43 pm

Uvek tražim opravdanje za tudje postupke, ali retko kad za svoje. Grešim, ali greše i drugi. Umem da se izvinem, ali i da primim izvinjenje. Više se izvinjavam, nego što mi se izvinjavaju. Da li to znači da više i grešim? Ili sam spremna da se suočim sa svojim greškama, dok drugi i nisu. Mislim da sam najoštrija prema sebi i da si teško opraštam. Podsvesno se osudjujem za neuspehe ili greške. Imam situacije u kojima sam samo zaćutala, jer ne umem da odreagujem na konflikt u kojem jedna strana nije svesna dvostrane“krivice“. U ovom polju se ne snalazim baš najbolje, baš zato što sam primetila da ljudima nedostaje empatije i da su suvišne egoistični. Nekako lepše mi je kad sam u manjem krugu ljudi i kad im ne dozvoljavam preveliku bliskost, kako ne bih osetila potrebu da treba da mi se izvinjavaju ili ja njima. To je bezanje. Nas ne uce kako da rešimo konfliktne situacije. Kad dodje do istih traži se krivac i osudjuje taKav nam je sistem. Pozdrav.

Odgovori
Jelena 15 марта, 2019 - 1:14 pm

Draga Aleksandra,
Sad sam baš skoro čitala na tu temu da ljudi često govore izvini i kad nisu krivi jer žele da pobegnu od tog nelagodnog osećaja i energije koja se stvori kao rezultat konflikta. Generalno mnogo ljudi nema toleranciju na bol i patnju i sve će da učine da je prekinu. Često ne nauče ništa iz tog iskustva jer su žurili da pobegnu od te nelagodnosti. A u stvari, u prirodi ljudskih odnosa je da se ne slažemo u nečemu. Svi smo toliko različiti. Bitno je da u miru prihvatimo da se ne slažemo, a i ok je da se ponekad stvori taj konflikt, možda je on i neophodan za neki progres u odnosima…

A samokritičnost nije samo vaša boljka 🙂 Svi se s njom nosimo još iz detinjstva… ništa nam drugo ne preostaje nego da radimo na sebi.

Puno ljubavi i podrške!
Jelena

Odgovori
Olivera Olja Petrović 19 фебруара, 2019 - 9:08 am

Sasvim je u redu da ponekad pogrešimo i sasvim je u redu da deci kažemo da ne znamo da im damo odgovor na neka pitanja ili savet kako da nešto urade u određenoj situaciji pa da zajedno sa decom učimo kako da dođemo do odgovora i novih znanja. Jedna od najboljih stvari jeste uprvo ta deci kažemo da smo pogrešili i da im pokažemo neadekvatan način reagovanja – da ga objasnimo zašto nije dobar i da im pokažemo bolji ispravniji način. Tako učimo i sebe i decu da razvijaju razmišljanje o problemu o situaciji i da razmatraju više opcija. Tako rastemo i postajemo veliki !
Lično ovaj primer sa ekserima mi se ne sviđa jer dete može da se povredi dok eksere kuca i potom vadi i sama radnja nije primerena deci , priča tj primer sa ekserima je simboličan, ja roditeljima ovako savetujem da naprave na jednom papiru u malim kockicama crteže : osmeh, sunce, cvet,jabuka i sl… svako voće ima osmeh, i da naprave nacrtaju tužno voće sunce i da deci kroz kolaž sa lepim osećanjima objasne kako se razvijaju osećanja ona lepa reč izvini hvala molim vas proizvode lepa osećanja. Kroz igranje treba dete da napravi kolaž sa što više lepih izraza osećanja i sličica koje to pokazuju ali isto tako i da nauči da je u redu da plače, da se ljuti, da oseća bes i da ta negativna osećanja prepoznaje i samostalno svlada . Žao mi je što ne mogu da pokažem u komentaru crteže koje koristim u radu ili video zapis da vidite kako to izgleda u psihološkoj praksi . Ali kada zamenimo nasmejano sunce sa suncem ( na malom panou kolaža ) koje je tužno dete odlično to shvati. Takođe imam i metodu koju sam nazvala „Učim kako mogu bolje da bih bio-bila srećnija-srećniji “ i ta metoda je isto kreativna liči na igranje uloga, igraju je roditelj, dete i psiholog, glavnu ulogu ima dete, pomoćnu roditelj a podršku predstavlja psiholog, onda roditelj navodi dete ( kažem roditelja da se stave u ulogu navigacije-navigatora) na druge mogućnosti, šta misliš kako možeš lakše da rešiš ovaj problem, da pokušamo da koristimo nešto drugo, šta bi odabrao još….i slično…I imam i treću igru „Smišljanje lepih rečenica “ , u kojoj učestvuje cela porodica i jako je zabavno. O tim rečenicama može da se diskutuje i da se razmatra kada mogu da se koriste u kojim situacijama, tako cela porodica raste.
Jao ovo liči na prezentaciju mog rada . Stajem sa pisanjem i pozdravljam kako tebe Jelena tako i tvoje čitaoce. Sa nestrpljenjem iščekujem sledeći tekst na blogu ! Ovaj je odličan !
P.S.Počela sam da pravim koncept za svoje pisanje 😉

Odgovori
Jelena 15 марта, 2019 - 1:07 pm

Sjajno!!! Svidja mi se i mislim da ću da probam da to primenim i sa Stefanom. Javljam utiske kako malo odmaknemo sa primenom :))) Hvala vam draga Olja! Hvala što ste izdvojili vreme da nam pišete!

Odgovori
Olivera Olja Petrović 19 фебруара, 2019 - 9:18 am

P.S.Takođe je korisno da se na kraju dana u večernjim satima okupi cela porodica i da svako ispriča šta je sve lepo uradio tokom dana , napravi se kao mali rezime lepog ponašanja. To može da se radi i jednom nedeljno, u psihološkoj praksi roditeljima dam zadatak da održe deci jedan „Razgovor o sreći “ i uvrste ga u vaspitni metod. Tokom tog časa pljušte podrša, pohvale, aplauzi za svakog člana porodic i prosto se napravi vatromet lepih osećanja 😉 :*

Odgovori
Jelena 15 марта, 2019 - 1:04 pm

Kakav divan predlog Olja!!! Hvala vam što delite vaše iskustvo s nama! Verujem da mnogima znači da pročitaju vaše mudrosti! Hvala vam

Odgovori
Olivera Olja Petrović 19 фебруара, 2019 - 9:21 am

Razgovor o sreći porodicu nahrani ljubavlju i mudrošću 😉 i lepše se spava ! A snovi se lakše ostvaruju ! Verujte mi na reč 😉

Odgovori
Marija 20 фебруара, 2019 - 4:11 pm

Pa ti si divna. 🙂
Jako mi se dopada izmenjen kraj price. Mnogo je potpunija i smislenija sada.
Takodje mi se dopada osvrt na to da svi grese, pa i odrasli. Verujem da bi deci trebalo da dopustimo da to primete i shvate, kako ne bi bila u zabludi da odrasne ne prave greske. I kako se ne bi razocarali kada dovoljno odrastu i shvate da njohovi roditelji nisu savrseni, vec ziva bica koja ponekad naprave gresku. Tako nece teziti pogresnim idealima (bezgresnoj odrasloj osobi), vec ce od malena nauciti da svi grese, ali i to kako se sa greskama nositi i uciti iz njih. Veliki pozdrav Jelena.

Odgovori
Jelena 15 марта, 2019 - 12:59 pm

Hvala Marija! Ja sam do nedavno uvek mislila da kada postanemo roditelji onda nemamo „pravo“ da ne znamo nešto. Tako sam ja doživljavala moje roditelje – u njima sam uvek pronalazila odgovore na sve što me je zanimalo.
Medjutim, ja malo drugačije sad radim sa Stefanom (Tara je jos mala). Kad me pita nešto, često i namerno kažem „Ne znam, hajde zajedno da saznamo!“ I onda krenemo u napad na knjige i google. 🙂 I obicno hvatam beleske kada gresim pa mu sama dodjem i kazem „Znas sta mi se danas desilo? Danas sam bas jako pogresila u…“ i onda on srce malo me tesi i kaze „pa nema veze mama, i ja stalno nesto gresim. Bice bolje“ hhahaha

Odgovori
Sanja 21 фебруара, 2019 - 8:45 pm

Draga Jelena, divan i inspirativan tekst. Volela bih par preporuka knjiga za decu i roditelje, neki primer kako podsticete neko pozeljno ponasanje kod deteta.
Hvala ?

Odgovori
Jelena 15 марта, 2019 - 1:03 pm

Draga Sanja,
Upravo se bavim tom temom intenzivno i zbog posla a i zbog mojih klinaca i vrlo rado ću podeliti sa vama sve što nadjem korisno. Baš sam juče podelila svoj prvi blog na tu temu i nadam se da će vam biti korisno 🙂

Odgovori
Iva 28 фебруара, 2019 - 3:53 pm

U mom slucaju svaku tvoju objavu moram procitati minimum dva puta, jer za mene tvoj blog ne predstavlja samo trenutak kada cu napraviti pauzu i opustiti se citajuci tvoje nove tekstove, ostaviti neki komentar i cekati sledeci objavljeni tekst.
Zelim u miru da ih procitam i analiziram kako bih mogla izvuci najbolju pouku. Ovo su jako vazne i poucne poruke koje nam ostavljas.

Tesko je kada u periodu odrastanja moras sam da se izboris za sebe, svoje snove, svoje ciljeve, svoje probleme. Ja sam to u svom tinejdzerskom dobu u sebi uvek nekako znala, ali kao tinejdzer koliko god da sam govorila da sam svesna nekih stvari, sada kao adolescent ili devojka shvatam koliko je tesko kada u tom periodu zivota to sve moras sam.
Zato sam jako srecna citajuci tvoje tekstove da i dalje postoje ljudi poput tebe, a kada kazem poput tebe mislim na ljude koji su iznutra puni ljubavi i cistine. To govori o tebi jer si odlucila bez ikakve koristoljubivosti da napravis ovaj blog i delis svoja iskustva i lekcije sa nama.

Prelep tekst.
Za mene izvinjenje ne predstavlja problem ili mozda jeste dok sam bila mladja ali sada vidim to na nacin kao sto ti opisujes. Smatram da smo mi ljudi ljubavi. Ne postoje za mene losi ljudi. Meni to govori da ti ljudi mozda su zaista osetili na sebi tih “37 uboda“ kao sto u prici govori. Pravi primer je dok smo bebe. Da li ista lose moze postojati u malom detetu? Ne. Jednostavno ljudi dozive svasta, i u ovom brutalnom svetu moze se videti i nesto sto mozda ne mozete ni zamisliti. Oduvek sam volela pomagati ljudima. Nekada je dovoljna jedna lepa rec, da shvate da nisu sami, da je i dalje ovaj sve pun lepote.
Mozda ce sasavo zvucati ali ja zaista volim da pogresim ponekad, volim da se uhvatim u gresci, volim da posmatram ljude, njihove konverzaije.
Volim greske jer koliko god se u tim trenucima osecali lose, ja na to vise ne gledam kao losu stranu. Sada na to gledam samo pozitivno jer celog zivota ucimo. Nije pogresno pogresiti ali smatram da je potrebno da priustimo svojoj dusi to iskreno IZVINI jer to mozda nece samo pomoci povredjenoj osobi da shvati da vam je zaista zao, nego ce pomoci nama.
Prica o decaku je takodje u meni izazvla emocije koje su me bacile u razmisljanje.
Tvoja verzija price je nesto gde sam ja imala priliku da se susretnem. Da nije bilo te greske, danas ne bi bilo tih cvetova koje su nanovo nikli i svorili nesto jako lepo.

Iako nemam nekoga ko ce moci da me usmeri ka onome sto mene interesuje, danas osim sto si mi pomogla da napravim jedan korak, takodje si mi otkrila nove pisce koji imaju mnogo toga da kazu.
Hvala Jelena i zelim ti da se rascveta u tebi jos mnogo pupoljaka, koji ce na kraju prerasti u prelepe cvetove jer to si ti. 🙂

Odgovori
Jelena 15 марта, 2019 - 1:01 pm

Oh, Iva, hvala vam puno na toliko divnih reči prepunih topline. Hvala vam i na podeljenim mislima i osećanjima… u potpunosti se slažem sa vama

Odgovori
Kristina 5 марта, 2019 - 12:33 pm

Divan text!

Odgovori
Jelena 15 марта, 2019 - 1:01 pm

Hvala vam!

Odgovori
Branka 26 марта, 2019 - 9:13 am

Ponovo se vracam ovom tekstu jer mi je potreban. Hvala ti Jelena! Radujem se novim tekstovima slicne tematike.

Odgovori
Luka 22 септембра, 2021 - 7:07 pm

Tako je…

Odgovori

Ostavite komentar

sixteen − six =

* By using this form you agree with the storage and handling of your data by this website.