Roditeljstvo: Prepuštanje Umoru i Nelogičnostima Ranog Razvoja Dece

by Jelena
Happy young mother pushing children sitting in laundry basket. Mother and children playing at home.

U prošlom blogu sam vam najavila seriju tekstova na temu roditeljstva i svih poteškoća s kojima se svakodnevno suočavamo dok aktivno učestvujemo u odrastanju naše dece. Želim da vam predstavim jednu radionicu koju smo u okviru Novak Djoković Fondacije ponudili roditeljima baš kao odgovor na sve ove roditeljske dileme i izazove. U pitanju je program Podrška, ne perfekcija i ovaj blog će vam predstaviti samo neke od poruka kojima podstičemo roditelje na rad na sebi.

Lakše je napraviti snažnu decu, nego popraviti pokvarene odrasle ljude.

Frederik Duglas

U svim mojim javnim nastupima se uvek trudim da provučem jednu po meni ključnu rečenicu i moto kojim se vodim u životu:

Prevencija, ne rehabilitacija.

Ustaljene navike je teško promeniti. Bolje je da krenemo na vreme. Bolje je da otvorimo um i počnemo da radimo na sebi baš kao i naši klinci – dok su u pelenama. Tada i mi možemo da im se pridružimo i učimo sve što možemo iz početka dok puzimo sa njima i učimo ih da drže pribor za jelo, oblače svoje stvari i vraćaju ih na mesto.

Deca najviše upijaju u periodu od rodjenja do šeste godine života.

Tada se njihov mozak razvija vrtoglavom brzinom i naš zadatak je da im pomognemo da se što bolje razviju u divna bića.

Vaš cilj ne treba da bude da vaspitavate decu da budu gruba i spremna da se suoče sa bezdušnim svetom. Vaš cilj treba da bude da vaspitate decu da učine svet manje bezdušnim.

L.R. Nost

Kroz naše interaktivne radionice, kojih ima 10, mi pružamo roditeljima dodatna znanja, veštine i podršku na koju mogu da se oslone baš u tim najosetljivijim godinama razvoja.

Vodimo se principima da:

  1. Svaki roditelj želi samo najbolje za svoje dete.
  2. Ne postoje dva ista deteta, dva ista roditelja, a ni dve iste porodice. Dakle, ne postoji ista strategija ili stil roditeljstva koji bi bili odgovarajući za svako dete i u svakom momentu.
  3. Savršenstvo u roditeljstvu ne postoji, ali deci nisu ni potrebni savršeni roditelji.
  4. Uz adekvatnu podršku, svi mi kao roditelji posedujemo sposobnost da zadovoljimo potrebe deteta u bezbednom i stabilnom okruženju, sa brižnim odraslima punim ljubavi i razumevanja.
  5. Svaka osoba ima znanje i isustvo iz kojeg drugi mogu nešto da nauče.

Dok sedimo svi u krugu sa našim beleškama, svaki roditelj ima priliku da podeli svoja iskustva s decom i probleme s kojima se susreće. Zajedno tražimo rešenja i podržavamo jedni druge bez osude ili kritike. Smiljana Grujić, psiholog i stručnjak za rani razvoj je direktor ovog programa i facilitator radionica. Ona nam pomaže da razumemo i drugu stranu, dečiju stranu i da njoj pristupimo sa puno ljubavi i poštovanja.

Nakon samo jedne radionice osećala sam se manje usamljeno u svom roditeljskom poduhvatu. Svi prolazimo kroz slične ili čak iste boljke odrastanja. Svi se suočavamo sa nekim demonima iz svoje prošlosti koje naša deca oživljavaju.

Svaki konflikt koji imamo u sadašnjem trenutku – da li s našom decom, bračnim partnerom ili drugim odraslim osobama – je na neki način ponovno proživljavanje našeg detinjstva. Svaka veza, svaka interakcija je zasnovana na princpipima našeg vaspitanja. Ako na taj način posmatramo stvari, složićete se da u tom slučaju nema odraslih u sobi; svi smo deca s različitim ponašanjima. A kada je reč o roditeljstvu, na mnogo načina smo mi deca koja odgajaju decu.

Dr. Shefali Tsabary

Koncept Osećanja i Potreba

Svi se često osećamo bespomoćno u naletu emocija. One su dominantni deo našeg života i ako ne naučimo da razumemo odakle dolaze možemo da im dozvolimo da se nagomilaju i postanu čak i destruktivne ne samo po nas, već i po okolinu.

Emocionalna inteligencija je po mom mišljenju čak i bitnija od samog IQa koji je toliko “tražen.” Emocionalno vešti ljudi imaju:

  • veću samokontrolu, borbenost, istrajnost, samomotivaciju, saosećanje
  • sposobnost postavljanja i postizanja ličnih i profesionalnih ciljeva
  • bolje fizičko i mentalno zdravlje
  • prednost u svim životnim domenima.

Mi kao roditelji smo naučili da kontrolišemo svoje emocije, mada i nama se i pored toga dešava da “pucamo po šavovima” i izgubimo kontrolu. Deca nemaju tu vrstu samokontrole (još uvek). Za njih je normalno da vrište od sreće (ili iz frustracije), skaču, udaraju, bacaju stvari u trenucima kada ih preplave emocije.

Mi smo njihov kompas i veliki pokazatelj kako da kanališu te svoje emocije. Naša deca jako osećaju i oponašaju našu energiju i gestove. 

Vaše dete je iznutra baš kao i vi, sa sličnim aspiracijama, idealima, frustracijama, i potrebama. Umesto da stalno projektujemo negativne motive na naše dete, udaljite se i postavite njegovo ponašanje u pozitivan kontekst. Sa svakim svojim ponašanjem, vaše dete pokušava da vam nešto kaže. A šta to? Vratite se na potrebu koja se krije iza tog ponašanja i zadovoljite je. Baš tu se stvara povezanost i osećaj jedinstva sa vašim detetom.

Dr Shefali Tsabari

U korenu svakog osećanja krije se neka potreba.

One su uvek pozitivne, iako način na koji odgovorimo na te potrebe može da bude negativan. Nezadovoljene potrebe dovode do neprijatnih osećanja, a zadovoljene do prijatnih. Emotivno inteligentni ljudi su sposobni da prepoznaju te potrebe i da odgovore na njih na pravi način. To ne znači da ćemo imati manje konflikta, naprotiv. Samo da ćemo bolje razumeti situaciju u kojoj se nalazimo i naći kompromisno rešenje.

Primeri potreba:

  • fizičke potrebe (hrana, vazduh, voda, san, toplota, bezbednost),
  • socijalne/emotivne potrebe (igra, povezanost, razumevanje, prijateljstvo, ljubav, zahvalnost, podrška, uvažavanje, poštovanje,prihvatanje, pažnja),
  • mentalne/intelektualne potrebe (za učenjem, izazovom, kreativnošću, istaživanjem),
  • duhovne potrebe (za autonomijom, smislom, doprinosom, rastom, pripadanjem, razvojem, samostalnošću, samoaktualizacijom, lepotom).

Od ključne je važnosti da prepoznamo šta se krije iza emocija našeg deta, koja potreba, i da mu pomognemo da je zadovolji. Tako stičemo i detetovo poverenje i ostvarujemo bliskost s njim. Smiljana nam je puno puta skrenula pažnju na radionicama da pokušamo da razdvojimo ponašanje od same potrebe.

Kada naše dete traži da mu kupimo avion, a mi to ne možemo da priuštimo (ili dete već ima gomilu igračaka) – to ponašanje nikako ne smemo da etiketiramo kao nezahvalno, razmaženo, bezobrazno, dobro ili loše. Ispod tog ponašanja se krije potreba koju dete komunicira kroz traženje nečega „još“ jer oseća nedostatak – možda pažnje, ljubavi, razumevanja.

Kada dete uporno radi nešto što se nama ne svidja ili što ne odobravamo, bilo bi korisno za naš odnos sa detetom da ga ne osudjujemo već da posmatramo to ponašanje kao signal da mu je potrebna naša ljubav, pažnja i saosećanje.

Izvor svih naših nezadovoljstava su očekivanja.

Imamo ih puno i prema svima i svemu. Mi smo takodje ušli u roditeljstvo sa nekom našom skrivenom agendom i očekivanjem.

Možda smo hteli da se ostvarimo kao roditelj (jer nam je rečeno da je to svrha postojanja), možda da bi unapredili odnos sa partnerom, da bi bili bolji roditelji od naših roditelja, da bi pružili našoj deci sve što mi nismo imali, da bi imao ko da nas nasledi, brine o nama kada ostarimo… Možda smo hteli da osetimo bezuslovnu ljubav i predavanje, da volimo i brinemo. Očekivanja, očekivanja.

Postoji puno mitova o roditeljstvu. 

Znamo da su deca blagoslov. Znali smo i da nije lako odgajati decu, ali mislili smo da su idilični momenti brojniji od onih teških, repetetivnih, nelogičnih, iscrpljujućih. Ispostavilo se da i nije baš tako u praksi.

Vreme je da razumemo da je roditeljstvo u stvari puzanje po podu satima, gledanje kako vreme prolazi i sat otkucava a mi sedimo na istom mestu, bez ikakve slobode.. Sedimo satima sa njima na noši, svako veče iste rutine pred spavanje – morate da se pomirite da je baš to roditeljstvo. To je beskonačno, bezumno iscrpljivanje. Ako ne prihvatite ovu realnost, onda će vam njihovih prvih šest godina proći u konstantnom opiranju – a verujte mi, to vam ne treba. Zato što klinci u tako mladom uzrastu nemaju logiku, a to je ta njihova brilijantnost, jer oni žive svojim bićem a ne umom – to je ta brilijantnost njihove nelogičnosti.  Kada ste u stanju da budete sa novorodjenčetom, bez reči, bez misli, potpuno zavisni od njega baš kao što je i ono od vas – tada se produbljuje veza izmedju dva bića. Oni uče o poverenju i oslanjanju od vas. Ako ne uspete da udjete u simbiozu s vašim detetom u prvih par godina njegovog života, onda se oni neće povezati sa vama, a to je prvi princip ranog razvoja. Povezanost

Beleške sa kursa o roditeljstvu Dr. Šefali Tsabari

Dokle god verujemo u mitove roditeljstva stvaraćemo okruženje u porodici koje je puno kontrole, osude i vodićemo decu ka tome da izgube svoj identitet i razumevanje svojih potreba.

Moramo da se prepustimo toj činjenici da roditeljstvo nije baš takvo „uživanje“ kakvo smo zamislili. Da naša deca i nisu baš onakva kakvu smo zamišljali i da se prosto prepustimo izazovima kako pristižu.

Ako ne spavaju dobro da probamo da se odupremo strahovima i mislima „Zašto samo moje dete ne spava? Šta nije u redu s njim?Prepustimo se činjenici da je to ta faza odrastanja i da će proći.

Ne jedu sve što im spremimo? Prepustimo se i prihvatimo da će i to proći. Pokušamo da nadjemo ono što im odgovara i sa strpljenjem čekamo da budu spremni da probaju nešto novo. (Iako se nama odraslima sve vrti oko hrane – sastanci, slave, rodjendani, posao; deca koriste hranu kao gorivo da nastave druge važne stvari poput igre i učenja. Ona jedu koliko im treba a ne koliko mi mislimo da im treba.)

U trenucima kada imaju tantrume, učestvujemo u tome tako što ćemo da sklonimo predmet koji je izazvao taj tantrum (okidač) i saosećamo se.

To zvuči ovako. Umesto da kažemo „Ti si jako tužan i ljut što ti je mama sad oduzela ovu čokoladu, zar ne?„, jer time namećemo detetu emociju koju mi mislimo da je prisutna; kažemo ipak ovo „Ti si jako želeo ovu čokoladu, ali tvoj stomačić ti to nije dozvolio… zar ne? Baš si jako želeo da je pojedeš, vidim. Razumem te.“ 

Na ovaj način mi se saosećamo sa detetom. „Oh, ti si mislio da je mama nevaljala što ti je oduzela čokoladu. Da, razumem sada srećo.“ Ne treba da im kažemo šta osećaju, već da razumemo kako se osećaju.

I nama odraslima je nekad samo potrebno da nas razumeju i saslušaju. Ne tražimo rešenja i mišljenja. Samo nam treba da podelimo svoje misli i osećanja i već nam je lakše kad se to desi.

Medjutim, mi često zaboravimo da je i našoj deci to potrebno.Umesto toga, vodimo se strahovima i brigom, grižom savesti kada plaču, potrebom da prestanu sa tantrumom što pre i da ih odmah naučimo kako da razmišljaju i kontrolišu emocije i strahove…

U knjizi „Probudjena porodica“, Dr. Šefali to jako dobro opisuje, a ja sam takodje upisala i njen kurs za roditelje dece od 0-6 godina u pauzi izmedju radionica sa fondacijom. Svima nam je potrebna pomoć.

Želim da završim ovaj blog sa jednom utešnom rečenicom – koliko god sam čitala, učila i istraživala na ovu temu, dobila sam potvrdu da NE POSTOJI SAVRŠEN RODITELJ.

Svi ćemo neminovno pogrešiti i u nečemu „upropastiti“ naše dete hteli mi to ili ne. I kada mislimo da radimo ispravno i iz ljubavi i najbolje namere, naše dete će verovati drugačije.

Svi prolazimo kroz faze, pa će tako i naša deca bez obzira na to koliko smo im ljubavi i podrške pružili, imati faze pobune i otudjivanja. I to nije ništa lično protiv nas. To je faza i ona dodje i prodje, a mi se uvek vraćamo jedni drugima s ljubavlju i razumevanjem.

Svi smo savršeno nesavršeni i zato nam je potrebna podrška.

Nadam se da vam je ovaj blog bio od koristi, i idemo dalje!


Da li ste i vi pohadjali neke radionice ili kurseve za roditelje? Gde vam je najviše potrebna podrška?

PS. Imam sjajne vesti za vas – knjiga „Probudjena Porodica“ od Dr. Šefali će najzad biti prevedena na srpski jezik pa ćete moći da je čitate sa mnom. Ovaj blog je postao vrlo moćno mesto za postizanje jakih promena i pokretanja lepih inicijativa. Hvala vam! 

Zanimljivi članci

20 komentara

Marija 22 марта, 2019 - 7:43 am

Draga Jelena,
Ovaj tekst je pravo blago. Ti si ga pustila u etar, a ja ću se moliti da ga što više roditelja pročita i razume.
Hvala vašoj fondaciji i Smiljani Grujić na širenju svesti o svesnom roditeljstvu.
Verujem da će buđenje samosvesti kod ljudi doprineti mnogo lepšoj budućnosti u smislu duhovnosti, mira i sklada sa sobom i svetom.
Veliki pozdrav!

Odgovori
Jelena 23 марта, 2019 - 12:20 pm

Draga Marija,
Hvala vama što čitate i radite na sebi. Jedino na šta možemo da utičemo u potpunosti smo mi sami.
Puno pozdrava,
Jelena

Odgovori
Kalina Andreeva 22 марта, 2019 - 9:17 am

Odlican clanak za roditelje i sve one koji su ukljuceni u odgajanju deteta ( za bake kao ja sa dva mala unuka ).Sa uzivanjem ih citam i svakako primenjujem …posebno se radujem knjizi u najavi -Shefali Tsabari na srpskom jeziku.

Odgovori
Jelena 23 марта, 2019 - 12:20 pm

Hvala puno!

Odgovori
Ana 22 марта, 2019 - 10:04 am

Nisam rodtielj, tek sam usla u 20te, pa mozda nisam mnogo kompetentna da pisem o tome, ali bih volela da skrenem paznju na ono sto sam primetila kod otprilike svih roditelja ikada. Svi pricaju o deci kao da su ona neka potpuno druga vrsta zivih bica od njih samih: Deca su cudo..Znate deca imaju neki svoj svet…Deca to osecaju ovako…itd. A svi zaborave da su i oni sami do pre 20ak, 30ak, 40ak ili nebitno koliko vec godina bili ista takva jedna cuda, prepuna mudrosti i iskonske ljubavi prema svemu i svakome, a onda se desilo skolovanje, „odrastanje“, ulazak u nekakvu zivotnu kolotecinu, uverenja drugih ljudi i sve je to dovelo do toga da „odrasli“ zaborave ko su zapravo. I sada tu svoju zbunjenost prenose na svoju decu. Divno je sto je sve vise onih koji zele da budu svesni roditelji i sa gorucom zeljom pokusavaju da se edukuju, ali ne zaboravite da vi svu potrebnu mudrost imate u sebi. Priroda je takva, uvek nas obezbedi sa svim onim sto nam je potrebno i nikad nas ne zakine. Divno je citati knjige, ali knjigama sticemo informacije, podatke, znanje…ali ne i mudrost. Mudrost se stice iskustvom, dakle zivljenjem, gresenjem i promatranjem i spoznavanjem sebe kroz te situacije. Ne plasite se sto ste napravili neku gresku tokom roditeljstva i ne strahujte sto cete je napraviti. Svako u svakom trenutku radi najbolje sto zna, pa ako je ta vasa „greska“ bila najbolje sto ste znali u odredjenom trenutku znaci da je vasem detetu iz nekog razloga bilo potrebno bas takvo iskustvo. I ne postoji nemirno, bezobrazno i problematicno dete, postoji samo dete sa ogromnim potencijalom koje jos uvek nije nauceno da svoju genijalnost usmeri tamo gde treba, pa ima svoj nacin da se oslobodi prenamgomilanih emocija i energije. Ovo vazi i za vas koji ste „odrasli“…kada ste isfrustrirani i besni da li je to zaista zbog previse problema, obaveza, nedostatka vremena i slicnih vanjskih okolnosti ili zbog toga sto unutar sebe ne osecate da u tom periodu zivite svoju svrhu i to onda ne rezonuje sa vasim srcem.
Ne opterecujte se prevelikim filozofiranjem, vise se prepustite svojim osecanjima, mozda je vas um zaboravio ko ste, ali vasa dusa nije i kroz emocije vas stalno podseca na to. ♥

Odgovori
Jelena 23 марта, 2019 - 12:36 pm

Draga Ana,
Divno je sto pricam sa ovako mladom devojkom koja vec tako duboko razmislja i pre samog iskustva roditeljstva.. Predivno! Hvala ti!
Cilj ovog našeg životnog putovanja je izgleda da sve što nam treba pronadjemo u sebi… za to treba vreme i dosta iskustva i lutanja. U knjigama pronadjemo oslonac i podršku, al onda nam treba mudrosti da to znanje primenimo. Lako je znati u teoriji 🙂
Naša osećanja i instinkt koji imamo nisu baš nužno naši ako nismo osvešćeni. Moja „instinktivna“ reakcija je ono što su mi roditelji uporno ponavljali i učili me, pa sam je ja usvojila i sad primenjujem… Dakle, ovo je naučeno ponašanje. Dr. Shefali baš kaže koliko se mi u stvari ceo život oporavljamo od onog što nam je usadjeno u prvih 6 godina. I zato kad nas deca izludjuju i kada „izazivaju“ u nama strah, ljutnju, kontrolu… tu je neophodna mudrost da se savladamo i ne idemo „kraćim“ putem, naučenim – a to je da ih kaznimo, udarimo, vičemo na njih. Jer onda se mi ponašamo kao deca prema njima i koristimo ta sredstva da bi njih naučili da budu bolji… Mi smo odrasli – a ne ponašamo se tako. Imamo to u sebi, ali treba da to probudimo. I da budemo uporni.

Ako samo posmatramo svet individualno, i mislimo da smo „dobro ispali“ i pored svih tradicionalnih metoda vaspitavanja, dobro je da pogledamo drustvo kao kolektiv i primetimo da ljudi nisu srecni, da ne umeju da odluce za sebe sta im je dobro i korisno, da traze uvek nekog da ih „Vodi“ i govori im da ce biti bolje i sta da rade da bude bolje, nikada nismo zadovoljni ni sa cim (jer ne znamo koliko smo divni, odvojeni smo od svoje autenticnosti), ne razumemo nasa osecanja jer od malena su nam govorili sta osecamo i zasto – a ako bi nas osecanja navela da vicemo ili placemo bili bi kaznjeni… stalno jurimo spoljasnje motivatore da bi se osecali uspesno, kao i odobravanje okoline (jer su nam roditelji uvek bili vodiči – a našim roditeljima je bio vodič njihov strah da dete slučajno ne ispadne ovakvo ili onakvo)… Dakle, nije bas da smo svi dobro i da imamo sve u sebi tek tako na izvolte. Ima bas puno posla da bi uspeli da odrastemo u pravom smislu reci.

Baš je dobro da pričamo na ovu temu jer na kraju, niko nije sam u ovoj borbi. dok se borimo da nam svima ponaosob bude bolje, doprinosimo i kolektivu 😉

Puno ljubavi,
Jelena

Odgovori
Ana 23 марта, 2019 - 1:10 pm

Potpuno se slazem da do toga sto imamo u sebi treba doci radom na sebi i zato sve ovo jako podrzavam.
Bas kao sto je Mikelandjelo dao onaj cuveni odgovor na pitanje kako je uspeo da iz gromade bacenog kamena izvaja tako divnu figuru Davida: „David je oduvek bio tu, ja sam samo uklonio višak mermera“.

Odgovori
Sladjana 22 марта, 2019 - 9:51 pm

Draga Jelena,
Svaka rec na mestu. Roditeljstvo nije ono sto smo mislili da jeste pre nego sto smo dobili decu, ali je definitivno nesto sto bih ponovo pozelela sebi, da se vratim na pocetak i ponovo biram.
Veliki pozdrav
Sladjana

Odgovori
Jelena 23 марта, 2019 - 12:38 pm

Najveci izazov, najveca lekcija, najveca ljubav, najveca ljutnja, najveci osecaj straha, krivice, bespomoci… sve u jednom 🙂 Roditeljski koktel!

Odgovori
Vera 23 марта, 2019 - 11:15 am

Mi nismo isli na radionice,slusali smo dobronamerne savete i pokusavamo dete da odgajamo prema nekoj svojoj intuiciji i hvala Bogu srecni smo i zdravi sto je najbitnije.Veliki pozdrav puno srece i uzivanja u odrastanju sa svojom decom svima koji su ostvareni kao roditelji i koji ce se tek ostvariti.

Odgovori
Jelena 23 марта, 2019 - 12:44 pm

Draga Vera,
Hvala puno sto ste podelili vase iskustvo i utiske s nama. Predivno je sto imate tako pozitivno iskustvo roditeljstva.
Kako se menja okruzenje i napredujemo tehnoloski, tako uloga roditelja postaje sve izazovnija i izazovnija. Niko ne zna sta ga je snaslo. Dobro je da postoji sada podrska, mada, oko toga se stvorio biznis pa sada je i ta pomoc nekako postala povrsna i ne bas dobra. Mi sad prebacujemo odgovornost na druge…
Da li smo stvarno istinski srecni je pravo pitanje. Cinjenica je da mi u stvari ne znamo sta je sreca, vec dozvoljavamo da nam drugi govore sta je sreca… jedna vrlo interesantna tema 🙂
Puno ljubavi i pozdrava,
Jelena

Odgovori
Olivera Olja Petrović 26 марта, 2019 - 12:45 pm

Draga Jelena,
kroz tekstove na blogu obogaćujujem svoje znanje i nalazim sve one sadržaje koji mi koriste u svakodnevnom radu i napredovanju. Beskrajno hvala na znanju , izvorima iz kojih učiš . Hvala što rastemo zajedno !

Odgovori
Jelena Jakovljević 27 марта, 2019 - 12:13 pm

Hvala na divnom tekstu i na svemu ostalom što radiš! Na smernicama iz Tvog ličnog iskustva i inspiraciji za kreiranje lepšeg sveta. Imam jedno pitanje – kada i gde se održavaju pomenute radionice sa Smiljanom Grujić i kakvog su karaktera? Da li je moguće prijaviti se?

Hvala puno!

Love&Light
Jelena

Odgovori
Sonja 27 марта, 2019 - 9:49 pm

Bas tako, kao sto je napisala citateljka gore, hvala ti sto rastemo zajedno. Lakse je kad vidis da nisi sam, ponekad izgubljen, nesiguran , izbezumljen, iscrpljen, sa pitanjem da li sam dovoljno dobar/dobra, a jesi, cim si tu. Od Boga ti je dato. Kad se ubije ego jesi i kad volis ljude jesi. I samo tako mozes biti roditelj svom detetu. I ako pustis i ne odupires se. Dopada mi se formulacija dobrog roditeljstva, podrska, ne perfekcija…treba im dozvoliti da razviju autenticnost, da ostanu deca sa odbacenim nepotrebnim slojevima i naravno da ucimo od njih kako ziveti.

Odgovori
Maja 28 марта, 2019 - 7:18 pm

Draga Jelena, uživam u tvom blogu, komentarima divnih ljudi koji te pate. Nemam decu, predajem matematiku već 20ak godina, pa sam jako puno roditelja upoznala, ali jako malo zaista zrelih za tu ulogu. Pitam se često kakva bih ja bila. Nije lako.
Dete je jedno novo biće, svoje, ne majčino niti očevo, kome treba pomoći da pronađe svoj put i mesto u svetu. Nije tu da ostvari neistvarene ambicije svojih roditelja. Uvek sam smatrala da treba da postoji “ škola za roditelje “ koja bi im pomogla da se lakše izbore sa raznoraznim izazovima i da detetu budu pomoć u odrastanju. Zato sam oduševljena da sve više roditelja traži savete i pomoć. Nisu saveti mama i baka dovoljni. Ted talks ima štošta za pogledati, pa preporučujem:

http://www.ted.com/playlists/browse?topics=parenting

?❤

Odgovori
Tatjana 8 априла, 2019 - 7:49 pm

Draga Jelena,
Voljela bih da napises nesto o strpljenju sa djecom ..
Majka sam jednog Pavla od 6 mjeseci i zeljela bih sto prije da to naucim jer bice mi vjerovatno lakse da uzivam u njegovom odrastanju ??
Pozdrav iz Podgorice ?

Odgovori
Tijana 9 априла, 2019 - 12:55 pm

Hvala na lepom tekstu, korisnim informacijama i nadasve na ličnom pečatu koji ostavljaš u svom javnom delovanju.
Motivisana roditeljstvom i sama sam učila i čitala (i dalje to radim), ono što mi je bilo dostupno (Jespera Jula, Daglasa i Glen Doman, nekoliko knjiga o Montesori pristupu, Vladetu Jerotica, pohadjala sam Centar za prirodno roditeljstvo…). Moja perspektiva se promenila nakon toliko korisnih informacija, ideja o drugačijem pristupu , i dobila sam vrlo moćno oruđe da se borim sa izazovima na dnevnom nivou. Svaki put kada sam podlegla svom „teretu“ iz detinjstva, i dozvolila da situacija izmakne kontroli, govorila sam sebi „vidiš kako je loš osećaj, hajde da sledeći put budeš ponosna na to što si udahnula duboko, smanjila broj decibela, zaustavila ruku…“ Jednom pa još jednom pa još jednom, bile su to moje male pobede, kada svesno ipak savlada nesvesno. Rekla bih nije lako, ali je lepo…
Slažem se da se čitava industrija sada razvila oko ove tematike, i da se neke stvari forsiraju kao isključive, da često kao roditelji ne znamo kome da verujemo, da smo sluđeni i da je zaista potrebno uključiti sve svoje kritičke kapacitete kako bismo ipak zadržali kompas u svojim rukama. Sa druge strane, u mojoj okolini je i dalje ova tema nekako avangardna i mnogo energije mi je oduzimalo da objasnim svedocima naših tantruma zašto grlim svoju decu namesto da im stavim do znanja da je takvo ponašanje neprihvatljivo. I definitivno jedino teže od tantruma je proraditi tantrum uz objašnjavanje okolini zašto nije neophodno zvati hitnu pomoć i zašto detetu nisu potrebni lekovi za smirenje i zašto treće lice, ma ko ono bilo, treba samo da se skloni i ostavi nas na miru da dete i ja zajedno prođemo kroz sve. Zato se, na primer, ova tematika tiče svih nas a ne samo neposredne detetove okoline, da bismo svi, u trenucima kada za to dobijemo priliku, sa svojom najboljom namerom bili podrška i pomoć a ne obrnuto.
I za kraj bih podelila najvredniji savet koji sam dobila od svog najboljeg učitelja…
U situaciji kada mi oboje male dece vrište i sve liči da je otišlo dođavola bez ikakve šanse da će da se završi skoro, nemoćno sam sela na krevet stavila jedno vrišteće dete na jedno krilo, drugo još glasnije na drugo, zagrlila ih i pitala kroz duboki izdah: „Dobro deco moja, šta ja mogu da uradim da biste vi bili bolje?“ „Samo budi dobra mama“, reče moje tada troipogodišnje dete.

Odgovori
Iva 16 априла, 2019 - 3:11 pm

Iako ne razmisljam o roditeljstvu jer sam jos mlada. Pocelo je da se desava. Pitanja koja postavljam sebi u poslednji period, skoro svaki dogovor se nekako sam stvori ili sve to sto me interesuje ti pises u svom blogu. Zaista svaka tvoja nova objava je za mene jako vazna. Citate koje objavljujes u svojim clancima sa autorom, takodje mi dosta pomaze jer sve te knjige koje si citala izgledaju mi jako jako dobro i vec sam napravila listu koje zelim da procitam. (sve :D)
Ja nemam iskustva sa roditeljstvom pa mozda ne mogu podeliti svoje iskustvo kao roditelj, ali povezujem sebe sa sojim detinjstvom. Iako ovo sto sam danas, sam zahvaljujuci svojim roditeljima, ili mojoj majci, i sebi.
Nisam bas imala savrseno odrastanje, koliko god sam zahvalna na svemu sto je radila za mene,brata i sestru. Ali na zalost nije samo potrebno da ucestvuje jedan roditelj. Moji roditelji su se razveli dok sam bila u osnovnoj skoli ali opet ne secam se ikakvih igranja itd sa svojim ocem.
Smatram da kada se majka i otac udruze zajedno da ce sve to biti jos bolje. Ako ni roditelji medjusobno ne saradjuju, kako misle da ce njihova deca da odrastaju zdravo.
Navikli smo se jer obicno se to tako pre podrazumevalo da majka bude ta koja ce da drzi porodicu,a ocevi rade itd.
Iako su zene te koje drze sve pod kontrolom i one su te koje mozda u vecini vremena se bave sa svojom decom, mislim da je takodje i jako vazna uloga oca. Ja sam svesna devojka iako kao vecina ljudi imam neku traumu iz detinjstva. To ne mora biti fizisko nasilje, ili da mi ista fali. Sve sto raditelj, pricate deca iako ne govore sve to vide, upijaju. Na kraju oni postanu deo toga. Sta za mene zanci u ovom slucaju trauma? Ja nisam znala sta znaci porodica, kako to izgleda, a imam porodicu? Lepo, dok nisam videla prave primere i kada sam izgradila svoje misljnje sta za mene i kako izgleda porodica. Na pocetku kada sam sve to videla mislila sam da to nije normalno, kako sad to, a ja sam zivela drugacije. Kako to da se porodica drzi, da se dogovaraju, da bake i deke su tu iskreno za svoju unucad. Sve je to meni bilo jedno veliko wow i magicno. Onda sam polako shvatala i krojila kako zelim sutra dan da ja podizem svoju decu i drzim svog muza itd.
Nisam tuzna, nisam ljuta ali sam svesno srecna ako to moze tako da se kaze. Srecna sam jer sam se osvestila. Dosta dece i mladih moje generacije se ne osveste, a to pokazuje njihovo uobicajno ponasanje i srljanje za stvarima koje ne bi trebale da im budu prioritet. Sve polazi od roditelja, sve.
U tvom pisanju osecam tu tezinu o kojoj govoris da nije lako biti roditelj i da to nije bas kao sto vecina misli. Ja sam spremna da kada dodje moje vreme dacu svee od sebe. Bas kao sto kazes da nema savrsenih roditelja, i to je car. Mislim da je jakoo bitno da ostanemo SVESNI. Ako smo svesni i realni prema sebi necemo dozvoliti sebi da pravimo greske koje nisu potrebne i koje bi nam samo otezale nas put. Ne samo u roditeljstvu, mislim i na zivot. Smatram da roditeljstvo nije toliko tezak posao koliko ljudi neki to predstavljaju. Zivot je tezak, ljudi se prepustaju svojim trenutnim zeljama, ne razmisljaju, ne zele da se edukuju ili ako se edukuju onda ne na pravi nacin. Misle da ce deca resiti njihove probleme, i zavlace sebe jos dublje bez da sagledaju srz problema, a onda pored svih problemcica u zivotu i to ce postati njihov problem i ponekad nece znati kako da se bore. Kao sto kazes traze da se oslobode, i jos pogotovu danas se razvodi desavaju cesto, deca ostaju bez roditelja. Ti koji misle da se tako resavaju problemi, tako se ce se mozda okrenuti i otici jer u tom trenutku nemaju snage da se izbore su slabici. Bas treba tada da stanemo izbrojimo do 10, udahnemo par puta duboko i suocimo se sa preprekama!
Slazem se da ljudi treba da rade na sebi prvenstveno, da ostanu svesni i iskreni prema sebi. Cesto kada sagledam neke ljude shvatim da nisu iskreni duboko prema sebi,a to automacki stvara dalji problem jer ne zele da se suoce sa problemom.
Ovo su tako lepe teme o kojima Jelena pises i drago mi je sto imas dosta toga da podelis sa nama.
Nadam se da nisam predaleko otisla, ali zaista sve ove teme me toliko inspirisu da govorim i razmenjujem misljenja sa drugima.
P.s. Ja bih bas volela da pocnem da posecujem vase radionice.

Odgovori
Jelena 30 априла, 2019 - 12:09 pm

Draga Jelena,
Kao mama devojcice Anje od 2 godine i 2 meseca, jako verujem u bitnost ranog razvoja, puno ucim, citam, informisem se i rastem kao roditelj zajedno sa mojim detetom.
Imali smo srecu i mogucnost da upisemo dete u Montesori vrtic , i da i kod kuce radimo po tom pricipu podsticuci njenu samostalnost.
Htela sam da Vas pitam da li postoji mogucnost da napisete tekst o onome sto ste culi i naucili na pomenutim radionicama? Takodje , zanima me i da li ste(verovatno jeste) upoznati sa Montesori pedagogijim, i da li ste pristalica iste?
Puno ljubavi i podrske za Vas.
Jelena Jovcic

Odgovori
Jovana Budima 27 јануара, 2020 - 10:56 am

Draga Jelena, o bitnosti ranog perioda i povezivanju i sama pisem na svom blogu i trudim se da sirim iste ove poruke. Divno je pronaci ljude koji imaju iste vrednosti, pisu o njima. DR Shefali je pravo otkice. Nedavno sam zavrsila njen poslednji program Svesnog roditeljstva i konacno dosla do istoimene knjige i uzivam u tome. Tomislav Kuljis je takodje sjajan mentor kada je rani razvoj u pitanju. Jedva cekam da moja beba poraste i da se pridruzim suprugu na nastavku njegovih programa licnog razvoja, koje sledi nakon ranog razvoja i roditeljstva koje bih preporucila svima.
Hvala ti. Citamo se ❤

Odgovori

Ostavite komentar

six + nineteen =

* By using this form you agree with the storage and handling of your data by this website.